Sadržaj:

Emisija se mora nastaviti, ali prije nastavka tu su naša razmišljanja
Emisija se mora nastaviti, ali prije nastavka tu su naša razmišljanja

Video: Emisija se mora nastaviti, ali prije nastavka tu su naša razmišljanja

Video: Emisija se mora nastaviti, ali prije nastavka tu su naša razmišljanja
Video: REVAN - THE COMPLETE STORY 2024, Marš
Anonim

Prva misao koja pada na pamet je to život je veoma kurva. A ovo govorim jer nakon svega što mi se/nama desilo ovog vikenda mogu samo tako da razmišljam. Možda slučajnosti ne postoje, a možda i postoje, ali kada se završi vikend kakav smo upravo doživjeli, posljednje što želite je da pišete. Ono što se dešava je da je Freddie Mercury pjevao u jednoj od pjesama Queena "Šou se mora nastaviti" šou mora da se nastavi, čak i ako imate veliku tugu u malom uglu.

Kao što smo juče rekli, tim urednika Motorpasión Moto se voli dodati saučešće porodici Marka Simončelija i poštovanje ličnosti nestalog pilota. Iz tog razloga smo odlučili da ovdje grupišemo potez kistom onoga što svi mislimo i osjećamo nakon ove nesretne nesreće.

Esteban

vjerujem da Marko Simončeli je bio lik motocikala. Jedinstven lik, sa vrlo posebnim odnosom prema motociklima: oni su bili potpuno njegov život. To je vrlo jednostavna fraza za definiranje, ali bi bili potrebni dani da se detaljno objasni zašto ga je činjenica da su motocikli bili njegov život dovela do granica koje se ponekad graniče s nesportskim ponašanjem ili konfrontacijom s drugim vozačima.

I dalje smatram da nije prihvatljivo praviti drva za ogrev od oborenog drveta. Marko Simončeli je bio sjajno drvo. Vrlo obećavajuća budućnost u MotoGP-u što potvrđuje nedavna renovacija i sva zvanična podrška za 2012. Imao je svoje stvari. A istina je da je sve ovo prošlost jer sadašnjosti više nema i nedostajaće nam.

L. Font

Zar nikada niste imali osjećaj da bi bilo bolje da niste ustali iz kreveta? Pa, tako sam se osjećao u nedjelju u podne. Ne samo da sam skoro uživo vidio kako je veliki vozač umro, već nekoliko sati prije nego što su sahranili sjajnog prijatelja s kojim sam podijelio nekoliko avantura na motoru. Ukratko, vikend za zaborav, ali koji teško da ću zaboraviti.

Nadam se da gdje god da su oboje dijele nove avanture na motociklima jer je za oboje to bio način života. Ciao Marco i Ciao Mizter. Obojica ste već jako nedostajali.

Morrillu

Brno 2011
Brno 2011

Nedjelja je svakako bio najgori dan u mom životu, automobilistički gledano. Oni od vas koji me poznaju već znaju divljenje koje je gajio prema Marcu Simoncelliju od njegovog vremena u 125cc i svih članaka koje sam pisao o njemu u Motorpasión Moto, ali nikada nisam pomislio da bi me njegova smrt mogla pogoditi kao što je to bilo. Bez imalo želje i snage da napišem ove redove, na kraju sam pribjegao mali srećan trenutak, koji sam mogla da podelim sa svojim sinom 14. avgusta kada je osvojio svoj prvi MotoGP podijum na Velikoj nagradi Brna.

Nekoliko sati kasnije, stavio sam ga u krevet podsjećajući ga da će taj dan biti drugačiji: kad zaspi, moraće biti pažljiviji jer je tako mogao vidjeti kako novi visoki mršavi anđeo bi se vinuo nebom na stražnjoj strani motocikla s velikim 58 na prednjoj strani. Kada ga vidite, vičite iz sveg glasa: ciao Sic.

Benerus Faust

Ova nedjelja nije bila bilo koja nedjelja, kao što nisam uživao prošle nedjelje u Portimau. Kakva velika razlika! I koliko je bliska linija koja odvaja radost od gorčine u ovoj strasti koja nas spaja.

Ova nedjelja nije bila bilo koja nedjelja, ustao sam rano da uživam u onome što mi se najviše sviđa, trkama, i na kraju sam se tresao i plakao zbog smrti jednog od onih zaista nezamjenjivih vozača u paddocku. Još uvijek se ne mogu naviknuti na pomisao da ga više nikada neću vidjeti, sa tom grivom za koju smo se svi pitali kako je uspio da je stavi u kacigu. Ista kaciga koja je htjela da posljednji put vidimo najkarakterističniju fizičku osobinu Talijana.

Ova nedjelja nije bila bilo koja, brat je umro, jer tako smatram sve nas koji dijelimo ovu "bolest" koja se zove motociklizam. Mnogi kažu da preterujem, ali ja provodim dosta vremena dnevno sa svim tim momcima koji rizikuju svoje živote na svakom treningu i trci.

Ova nedjelja nije bila bilo koja, ove nedjelje nas je napustio veliki Marko Simončeli, nikad te neću zaboraviti, i Nadam se da ćete se dobro snaći na tom novom Svjetskom prvenstvu u kojem je nažalost sve više zvijezda.

Albi

Simoncelli tribute logo
Simoncelli tribute logo

Ne mogu se više složiti sa ovim fraza o Marcu Simoncelliju od njegovog velikog prijatelja Valentina Rossija. A to je da je Simoncelli bio odličan na stazi. Hrabri kao niko drugi sa ciljem da pobede rivala. Ali upravo ono što ga čini još većim je to što je van terena njegova duga figura i tanka kosa uvijek zračili radošću i dobrim humorom, što sam lično vidio više puta. Uvek ima vremena da se zaustavi i pozdravi ili samo da se nasmeši.

I dan danas imam knedlu u grlu svaki put kada se sjetim tog jutra gledajući slike na televiziji. Ali još je teže gledati u budućnost i pokušati zamisliti da više neće biti motocikla na mreži s brojem 58 i crveno-bijele kacige koja odlazi između ugleda grive. Ali život ide dalje i Marko nas je ostavio da radimo ono što mu se najviše sviđa zbog toga. Radujem se Velikoj nagradi Valensije kako bih mu mogao odati počast kako zaslužuje i gde je najviše voleo da bude. I da znate gde god da ste da vas nikada nećemo zaboraviti.

Carlos D

Bio je to još jedan vikend, bilo koji dan vožnje motociklom. Vruća kafa. Hladno na ulici. Zvuk motora u prostoriji. Nervi pred start i uzbuđenje pri gledanju borbe između Simoncellija i Bautiste. Stigla je ta scena u kojoj smo svi vidjeli gnev kojem je sudbina podvrgla Super Sica, pravi nedostatak poštovanja bez krivca. Ali, Marko:

Znate li šta je rečeno; nikad ne znaš šta imaš dok to ne izgubiš? Nisam te uvijek branio, tvoj način postupanja se nije uvijek činio najprikladnijim, ali si me vremenom uvjerio. Ti si zapravo bio ništa drugo do neshvaćeni genije, vjerovatno živi u vremenu kada nije bio njegov. Znao sam tvoje sposobnosti, iako nikad neću saznati dokle si mogao otići, znao sam za tvoju simpatiju i iskrenost, jer je trebalo samo da te vidim kako se nosiš sa navijačima, ali Do 23. oktobra 2011. nisam bio svjestan koliko ti se divim, koliko ti je trebalo na ovom svijetu. Svijet koji s vremena na vrijeme nije bio fer prema vama, a sada vam odaje počast i izvinjava se. Suze izbijaju na površinu kad razmišljam o tvojoj budućnosti… ali postoji nešto što me tješi; otišao si kao i obično, boreći se, a takođe u ovom trenutku nas gledaš sa toliko visokog mesta da nijedan podijum na planeti ne može da stigne.

Hvala vam što ste nam dozvolili da vas vidimo tokom ovog kratkog, ali intenzivnog vremena. Ciao 58.

Alberticu

Sa dnevnim čuvarom u bolnici, dan mi se činio dugim, ali sigurno sam ponekad mogao da gledam neke od trka na televiziji ili da gledam reportaže mojih kolega u Motorpasión Moto na kompjuteru. Samo nekoliko trenutaka prije početka Moto GP-a, rekli su mi da bismo trebali izaći na doručak. Naše je vrijeme i ako to uradimo kasnije poremetit će naš radni ritam. Možete pogoditi moj odgovor! Izlazak u MotoGP je vrijedan žrtvovanja da nema užineOdlazi, zalijepljen sam za televiziju sa nekoliko pacijenata iz jedinice.

Nikada nisam zamišljao da mi srce poskoči kada sam vidio nesreću. Svi smo bili skamenjeni i vesti koje su usledile ostavile su me u veoma lošem telu do kraja dana. „Oni rizikuju svoje živote“, rekli su mi pacijenti. I istina je, nisu sve podijumi i radosti u igralištu rase pokazuju svoje gorko lice. Ali moramo ići naprijed. Samo na taj način ima smisla odati počast onima koji su pali i na stazama i na putu, kako poznatim vozačima, tako i anonimnim saputnicima. Za sve njih moramo nastaviti. Idi u raj Super Pipo.

Preporučuje se: