Sadržaj:
Video: Mike Hailwood, prava legenda pilot
2024 Autor: Nicholas Abramson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2024-02-10 20:00
Mike Hailwood, mit o svijetu motora, legenda koja se mogla pojaviti u analima povijesti automobilizma bez obzira na broj kotača, naš je virtuelni gost u ovom novom dijelu Legend Drivers. Njegov nadimak je bio poznat kao Mike bicikl Aludirajući na njegov prirodni talenat i njegovu simbiozu sa ovim mašinama koje ovdje toliko volimo, a tako je bio poznat kao miljenik obožavatelja. Odličan lik kojeg ćemo danas malo više upoznati.
Život Mikea Hailwooda oduvijek je bio vezan za motociklizam jer je njegov otac bio pilot prije Drugog svjetskog rata, a bio je i vlasnik velikog lanca distribucije motocikala. Bilo je to u Engleskoj 40-ih godina kada je mali Mike napravio svoje prve korake minibiciklom, poslijeratnoj Engleskoj u kojoj je svakako udobna pozicija poput one u kojoj je uživao njegov otac mnogo pomogla da se budući šampion mogao posvetiti vožnji veoma pristojno porodično imanje, površine oko 32.000 kvadratnih metara.
I kao što ćemo vidjeti, njegov život je bio jednako intenzivan i plodonosan, koliko, nažalost, kratkog vijeka.
Kovačnica šampiona
Fokusirajući se na njegovu ulogu vozača trkača, što je naš najveći interes, Mike Hailwood je debitovao sa 17 godina na stazi u Oulton Parku, između ostalog, jednoj od najzahtjevnijih, najraznovrsnijih i najljepših staza koje poznajem, a nije loše prošao jer je završio jedanaest i ubrzo počeo guštati med pobjede. Ta prva trka u Oulton Parku bila je samo trka od šest krugova za motocikle od 150 ccm, a mladi Hailwood ju je trkao za komandama MV Aguste od 123 ccm. Za istoriju.
U to vrijeme stvari su bile drugačije. Danas niko ne daje ni peni jer pilot može pobediti u nekoliko kategorija u istom danu. Mike Hailwood je u svojoj prvoj punoj sezoni, 1958., dobio 7 het-trikova (pobjeda u tri ili više, wow, trke u jednom danu). Osim toga, počelo je tako snažno pobijediti bicikle viših performansi, radio je brze krugove i… pa, iskreno, prilično je strašno prebrojati ove podatke: na trkama na Snetterton Roadu osvojio sve četiri kategorije istog dana (125cc, 250cc, 350cc i 500cc), potpisavši četiri najbrža kruga i postavši prvi vozač u istoriji koji je u proseku premašio 90 milja na sat (otprilike 150 kilometara na sat) na toj stazi. The Hailwood brojevi te godine (podsjetimo, prve godine takmičenja) su nevjerovatni: 74 pobjede, 17 drugih i 5 trećih mjesta. Fini cimet.
I dalje zadivljeni, začepimo usta i marširamo u 1959. godinu, godinu u kojoj se Mike utrkivao na 125cc, 250cc i 500cc na 19 proleća sa težnjom da osvoji svoju prvu titulu. Nije moglo biti, završio je treći u 125cc i peti u 250cc. U pola litre je mogao dobiti samo neparan najbrži krug u trci.
Da ne bude dosadno s brojevima, vratimo se u 1960. godinu, gdje je Mike Hailwood već pobjeđivao u svim kategorijama koje je uzeo po bendu, od 125cc do 1000cc, akumulirao je uzastopne pobjede i istog dana (još uvijek me čudi), konstantno je zabijao za svjetsko prvenstvo 250cc i 500cc i bio je 5. odnosno 6. na oba prvenstva, uprkos odličnim pobjedama i brzim krugovima, nezanemarivom gomilanju iskustva i iznad svega uživanju.
Iako se trenutno čini kao pauza u priči, ne želim da nastavim a da ne napomenem da su u to vrijeme o kojima pričamo, Grand Prix bila elita motociklizma, kao što je danas za utrke u MotoGP-u, a možda i do u manjoj mjeri, u World Superbikes. Bio je elita, ali je istovremeno pilot sa novcem i talentom mogao ući u taj zatvoreni svijet zasnovan na talentu i pobjedama. Nešto što nam danas izgleda nestvarno. Upravo su pobjede i urođeni kvalitet Mikea Hailwooda omogućili da zauzme neponovljivo mjesto u povijesti motociklizma i moto sporta.
Činjenica da je danas imao ugodnu ekonomsku situaciju je možda nešto anegdotično, bila su neka druga vremena i nije bilo toliko sponzorstava ili reklamnih ugovora. Uz to, idemo dalje.
Mike Hailwood i njegovo zlatno doba
Mike je već prošao kroz mnoge legendarne brendove, Norton, Ducati, Mondial, AJS, NSU… dok nije stigla Honda. Godine 1961, sa 21 godinom i upisao se u džinovsku Hondu, Mike Hailwood je proglašen svjetskim šampionom u 250cc i istovremeno biti drugoplasirani u 500cc. Trkao se i na Svjetskom prvenstvu do 125 kubika (6.), ali ga je karijera neizbježno dovela do viših klasa motociklizma. Zvijer je okusila okus… apsolutne pobjede.
Ovo je tek počelo. Hailwoodov talenat i harizma, kao i njegova simbioza sa MV Agustom, rezultirali bi pobjedničkim nizom i svjetskim šampionatima koji bi engleskog vozača uzdigli u kategoriju žive legende. Da nam da predstavu o pobjedničkom mentalitetu Mikea Hailwooda, odgovor koji je dao tadašnjem uredniku kada ga je pitao šta je učinio drugim vozačima da ih pobijedi, osim što je vozio brže:
Šampion.
The pobjednici Mikea Hailwooda poprilično se udebljao u vrijeme kada se utrkivao za MV Agustu, budući da je bio apsolutni dominator kategorije od pola litre između 1962. i 1965. uključujući četiri uzastopna šampionata, sve dok se 1966. nije pojavio čovjek po imenu Giacomo Agostini koji je uzeo lovor od 500 kubika i on ponovljeno 1967., nešto što je učinilo da Hailwood ne ruši istoriju ponovo proglašavajući se trostrukim godišnjim svjetskim prvakom u 250cc, 350cc i 500cc. Mogao je biti samo u 250cc i 350cc. U 500cc jednostavno drugoplasirani.
Očigledno je da su moje riječi u prethodnom pasusu ironične, Hailwood je ostvario svoja zadnja četiri svjetska prvenstva u 250cc i 350cc u 66 i 67, ali naravno, istovremeno pobjeđivati i biti vicešampion na 500cc iza Giacoma Agostinija je nešto što nije doraslo zadatak, svačiji domet. Ove posljednje dvije godine svoje aktivne karijere trkao se za Hondu sa spektakularnim ugovorom i nije bilo lako ni u 250cc i 500cc. Njegov najveći rival u klasi 250cc bio je Phil Read, Princ brzine, u 350cc i 500cc je bio Giacomo Agostini. Dok su na 250cc borbe bile prsa u prsa i izuzetno tesne, na 350cc su pobede bile suptilno udobnije, iako su ostavile epske borbe protiv dragocene 350 MV Aguste koju je Agostini nosio, a na 500cc borba je bila ravnopravna dijelovi sa motociklom koji je to bila zmija koja se kotrlja, sa motorom koji je bio prejak za šasiju i ovjese koje je vozio, a sa Agostinijem, potonji je osvojio jedno od šampionata s prednošću u broju drugih mjesta, jer je bio izjednačen na bodove sa Mikeom Hailwoodom.
1968. Honda se povukla iz trka i ponudio Mikeu Hailwoodu 50.000 funti u to vrijeme (što bi danas bilo otprilike milion evra) da se ne bi kandidovao ni za koga drugog, nadajući se da će ga zadržati u slučaju da se vrati u takmičenje. Ali Hailwood se nikada neće vratiti. Sada su na red došla kola, ali to je druga priča. Mike the Bike se povukao sa Grand Prixa na vrhu, sa 28 godina.
Kralj ostrva Man
Pa, nakon potapanja mastilom sa ovim brojevima, ostaje samo reći da … stvar nije tu. Do sada sam pričao samo o pobedama u Grand Prixu, odnosno brzini na stazi, ali sam ostao u mastionici o njegovim avanturama na Ostrvu Man, i uopšte u svetu TT. Ako ovdje prokomentarišemo između šale i malo radoznalosti da je fenomenalno vidjeti Valentina Rossija kako odlazi na Ostrvo Man, ali da bi bilo ludo da se takmiči, tu smo imali Hailwooda, koji se ne samo takmičio, već je bio i mjerilo tog vremena, do danas.
Kada je TT postigao gol za svjetsko prvenstvo, Hailwood je to shvatio jednako ozbiljno kao i bilo koju drugu utrku. 1961. godine, na početku svoje uspješne karijere, i kada je osvojio svoje prvo Svjetsko prvenstvo, Mike je potpisao nešto što niko nije uspio ponoviti: ne samo da je učestvovao na Turističkom trofeju na Ostrvu Man, već je i osvojio tri od četiri kategorije.
Mnogo godina kasnije, već povučen iz takmičenja, buba koja trči pokucala mu je na vrata kako bi pokušala da osvoji novo svjetsko prvenstvo. 1978. TT više nije postigao pogodak za prvenstvo u brzini, ali je FIM dao kategoriju Svjetskog prvenstva jednoj utrci. Mike Hailwood se vraća na Ostrvo Man s ciljem da ostvari to svjetsko prvenstvo u kategoriji Formule 1 do 1000cc i sa sobom donosi Ducati 900SS, Fabbio Taglioni i Franco Farné. Rival kojeg treba pobijediti: Phil Read sa Hondom 900. Ponovo Epic, utrku pobjeđuje naš protagonista i Ponovo je okrunjen svjetskim prvakom sa 38 godina.
1979. je za njega razočaravajuća godina, peta na Ostrvu Man sa Ducatijem koji više nije na visini, odlučuje da otplati dug hiljadama gledalaca koji su, prema njegovim rečima, bili razočarani i obećava da će se vratiti i pobediti. Učinio bi to, sa 39 godina u Senior TT, sa motociklom koji je pripadao Barry Sheeneu, Suzuki 500cc, dvotaktni, četverocilindrični u okviru, rotirajući ventili i 150CV (model koji nikada nije "probao" "). Pobijedio je i izašao na velika vrata. Kao šampion koji se neće ponoviti, mislim, dugi niz godina.
Zbogom legendarnog pilota
Oženjen, sa djecom, i već povučen iz takmičarske aktivnosti, Mike Hailwood će svoju smrt dočekati u svom privatnom automobilu, kada je, zbog nedozvoljenog manevra vozača kamiona, zaglavio svoj Rover SD1. Njegova kćerka je umrla u nesreći, a on i njegov sin su hospitalizirani. Umro je u 40. godini, stavljajući svijet motornih trka u žalost. Za njegovu zaslugu ostvario je 76 Grand Prix pobjeda, 14 Ostrva Man TT pobjeda i 9 Svjetskih (brzinskih) prvenstava.
Ostavljam vam par videa. Prva je trka na Ostrvu Man u kojoj glume Agostini i Hailwood, obe sa stazama MV Agusta. Drugi, jedan od onih videa posvećenih šampionu. Nadam se da ste uživali ovaj novi nastavak Pilots of Legend. Vidimo se u sljedećem poglavlju na mojoj listi sa još jednim malo modernijim jahačem: Wayne gardner.
Preporučuje se:
Motociklistički trkač Mike Hailwood ima svoj film o svojoj pobjedi na Ostrvu Man na Ducatiju 900SS
Filmovi o motosportu su u modi. Iste godine 'Le Mans'66' je nagrađen na dodjeli Oskara za najbolju montažu i najbolje efekte
U predivnom pismu, Roger Lee Hayden se oprašta od Nikyja: "Bio si legenda kao pilot i kao brat"
Rodžer se oprašta od brata Nikija Hejdena: "Bio si legenda kao pilot i kao brat"
Ducati Scrambler Mike Hailwood. Samo za kolekcionare
Kakva lepa stvar! Da sam Mike Hailwood, bio bih ponosan
Mike "the bike" Hailwood u akciji sa 38 godina
1978. Mike Hailwood je osvojio Svjetsko prvenstvo u Formuli 1 TT sa 38 godina, možda je rizično reći da je drugi sa 36 već u formi
Ducati NCR Mike Hailwood TT na Motodays u Rimu
Na sajmu koji će se održati u Rimu od 5. do 9. ovog mjeseca, NCR će još jednom javnosti predstaviti ovaj dragulj sa Ducati bazom koju su nam već pokazali u